Izdaleka se vide oronule krošnje na imanju u polju, kada sam došao u dvorište, prvo me pozdravio ogroman vučjak željan društva, potom su izašli domaćini. Jedan mladić i otac odveli su me do stabala jabuka.

Prvo stablo je poleglo, skroz suho, na drugoj sam vidio čudnovato krupne jabuke koje su bile na jedinoj živoj grani, ostale su suhe. Domaćin kaže da je i ona suha ista kao i ova i da ih mora srušiti, a zovu ih Mađarica. Sam bog me doveo do ovog imanja, da spasim sortu. Meni osobno sliči na Slavu svijeta od Mirka Veića. Plod jabuke je veoma krupan, malo izdužen, zlatno žute zelene boje, meso je žućkasto, sočno, tvrdo i osvježavajuće, kada se zagrize lomi se. Ne samo da je krupna već je i fina.